Pa dobro sine, na mladima svijet i ostaje: Pobjeda mladosti - Francuske!

Bio je petak, 23. marta 2018. godine. Na programu je bio veliki broj prijateljskih utakmica reprezentacija, a u sklopu priprema za predstojeći  Mundijal u Rusiji. Po običaju, vrtio sam kanale i ostao na utakmicu u Parizu, gdje je iznenađenje priredila reprezentacija Kolumbije, napravivši veliki preokret protiv Francuske. Domači su vodili sa 2:0, ali je u konačnici Kolumbija slavila pobjedu 3:2. Međutim, nakon utakmice u sobu ulazi sin Hamza i ko „iz topa“ veli: „Jesi gledao nove svjetske prvake“.

„Ma daj, kakva Kolumbija“, odgovorio sam mu, a on će u svom stilu: „Francuska, bolan, glat osvoja Svjetsko prvenstvo sa ovim dječacima“.

Pomno sam ga slušao, kako uvjerljivo nabraja igrački kadar Francuza i u kojim sve klubovima igraju... Dembele, Umtiti, Pogba, Tolisso, Griezmann, Mbappe, T. Hernandez, Lemar, Loris... Barcelona, Manchester United, PSG, Atletico Madrid, Bayern...

Na sve ovo sam mu odgovorio da Francuzi možda nemaju istinskog vođu ekipe Zinedina Zidanea u onoj zlatnoj generaciji, koja je bila svjetski i evropski prvak. Istina, dvadeset godina poslije, opet na čelu trikolora je Didier Deschamps, ovaj put u ulozi selektora.

U narednim mjesecima, gdje god da sam gostovao, isticao sam ovu prognozu sedamnaestogodišnjeg sina, koja me je itekako zainteresirala. Počeo sam pomno pratiti Francuze, posebno u posljednje dvije prijateljske utakmice protiv Italije i SAD-a. Na toj posljednjoj provjeri protiv Amerikanaca na domačem terenu je bio zlatni selektor iz 1998. Aimé Jacquet koji je izveo i početni udarac i prilikom izlaska sa terena čvrsto zagrlio svog nekadašnjeg učenika Deschampsa, pozelivši sve najbolje u Rusiji... Upravo sam to i napisao u kolumni za sport.ba uoči Mundijala, 13. juna 2018. pod naslovom: „Deschamps prvak svijeta kao igrač, može li kao selektor?"

Mnogi su na ovaj tekst bili spektici, jer su Francuzi bili ubrajani u neke potajne favorite, međutim, jedan od rijetkih koji je podržao moj, odnosno sinov stav, bio je legendarni Faruk Hadžibegić, koji je došao, upravo iz Pariza.

„Mogli bi Francuzi daleko dugurati. Igraju bez pritiska i igraju, baš, lopte. Igraju se kao i dječaci“.

I baš tako je bilo, već u grupnoj fazi Francuzi su ostvarili dvije pobjede (Australija i Peru) i jedan remi (Danska), te još tri trijumfa u regularnom toku u eleminacionom ciklusu (Argentina, Urugvaj i Engleska). Francuzi su pokazali da imaju sjajne brze individue i bez obzira što su mladi, igraju kao da imaju iza sebe nekoliko Mundijala.  

S druge strane, u finalu ih je čekala reprezentacija Hrvatske, koja je prije 20 godina bila treća na svijetu, a upravo „su ih „trikolori“ eleminisali u polufinalu. Dakle, repriza Mundijala u Francuskoj. Hrvatska se u finale plasirala s maksimalnim učinkom, u grupnoj fazi s tri pobjede u regularnom toku (Nigerija, Argentina, Island), dok su u eleminacionom ciklusu, tek nakon penala (Danska i Rusija) i produžetaka (Engleska) prošli dalje. 

Pripremajući redovne kolumne za sport.ba, kao u prethodnim najavama eleminacionog kruga, nisam nikoga ubrajao u ekstra favorite, pa sam za ovaj finalni susret napisao: „Francuska mladost ili hrvatsko iskustvo“.

Na kraju je pobijedila mladost, kao što me je sin pobjedio, još prije nepuna četiri mjeseca. „Francuska, bolan, glat osvoja Svjetsko prvenstvo sa ovim dječacima“. I osvojila je... Pa dobro sine, na mladima svijet i ostaje...

Piše: Muhamed Bikić, Sport.ba