Egidio Raúl Arévalo Ríos
Bio je zidar, moler,a sada je stub odbrane Urugvaja
Fudbaler Urugvaja Egidio Raúl Arévalo Ríos najkontroverzniji je igrač koji će igrati na Mundijalu u Brazilu.Momak koji je počeo u nižim ligama, zbog slabe plate morao je da traži dodatne poslove, pa je tako bio i moler i zidar, kako bi uspio da skupi novac za svoju porodicu, prenonosi portal Telegraf.rs.
Daleko od talenta i globalne slave svojih poznatijih saigrača, Rios se probijao tradicionalnim urugvajskim fudbalskim vrlinama.
Iako ima preko 50 nastupa za reprezentaciju rijetko koji bi se ljubitelj fudbala u Evropi sjetio da igra na SP. Mala zarada u fudbalu ga je prislila da traži dodatne poslove.
S ocem je radio kao zidar i moler, a majka je insistirala da izuči stolarstvo. Nakon debija u prvom timu 1999., prvim platama je pokrio porodične dugove, a nastupima u prvoj ligi je ubrzo privukao pažnju većih klubova.
2002. je potpisao za još jednu Bella Vistu – klub iz Montevidea koji se može pohvaliti jednom titulom urugvajskog prvaka, osvojenom 1990. Rezultati nisu bili sjajni i 2004. su ispali iz prve lige.
I dalje napredujući u igri, ali na periferiji urugvajskog fudbala Rios je tek 2006. prvi put dospio na spisak reprezentacije. Ipak, pošto tada nije mogao da sebi priušti automobil, na treninge je dolazio autobusom i skoro zakasnio jer dva već pretrpana autobusa nisu stala na njegovoj stanici.
Međutim, imao je sreće da ode u Peñarol, gdje je pod vodstvom Gregoria Pereza bio jedan od ključnih igrača ekipe koja je došla do finala Clausure. Te je sezone dao osam golova, od toga dva u urugvajskom Klasiku protiv Nacionala.
Postao je zvijezda. Ljudi bi ga pozdravljali na ulici, a vozači trubili za njim. Međutim, kako još nije znao da vozi, saigrači su ga razvozili gdje treba
- Nemam e-mail adresu. Ne zanimaju me kompjuteri i knjige – odgovorio je novinaru koji mu je ponudio da pošalje slike s intervjua .
Ipak, 2007. je prešao u meksički klub Monterrey, ali se nije izborio za stalno mjesto u prvoj postavi, pa se vratio u urugvajski Danubio.
Uslijedila je još jedna neuspješna avantura u Meksiku, ovog puta u San Luisu. 2010. se vratio u Peñarol i okitio titulom urugvajskog prvaka uoči odlaska na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici.
2011. je ponovno napustio Urugvaj i u sljedeće četiri godine igrao za šest klubova na tri kontinenta – između ostalih, za brazilski Botafogo, italijanski Palermo i američki Chicago Fire.
Međutim, najbolje partije je i dalje pružao u urugvajskom dresu. Odigrao je sve utakmice u ekipi koja je 2011. osvojila Copa Amerika i u finalu asistirao Forlanu.
Nakon svih promjena klubova i više od 50 nastupa za reprezentaciju, nešto se ipak promijenilo. Na okupljanja reprezentacije sada dolazi vlastitim automobilom.
Iako ima preko 50 nastupa za reprezentaciju rijetko koji bi se ljubitelj fudbala u Evropi sjetio da igra na SP. Mala zarada u fudbalu ga je prislila da traži dodatne poslove.
S ocem je radio kao zidar i moler, a majka je insistirala da izuči stolarstvo. Nakon debija u prvom timu 1999., prvim platama je pokrio porodične dugove, a nastupima u prvoj ligi je ubrzo privukao pažnju većih klubova.
2002. je potpisao za još jednu Bella Vistu – klub iz Montevidea koji se može pohvaliti jednom titulom urugvajskog prvaka, osvojenom 1990. Rezultati nisu bili sjajni i 2004. su ispali iz prve lige.
I dalje napredujući u igri, ali na periferiji urugvajskog fudbala Rios je tek 2006. prvi put dospio na spisak reprezentacije. Ipak, pošto tada nije mogao da sebi priušti automobil, na treninge je dolazio autobusom i skoro zakasnio jer dva već pretrpana autobusa nisu stala na njegovoj stanici.
Međutim, imao je sreće da ode u Peñarol, gdje je pod vodstvom Gregoria Pereza bio jedan od ključnih igrača ekipe koja je došla do finala Clausure. Te je sezone dao osam golova, od toga dva u urugvajskom Klasiku protiv Nacionala.
Postao je zvijezda. Ljudi bi ga pozdravljali na ulici, a vozači trubili za njim. Međutim, kako još nije znao da vozi, saigrači su ga razvozili gdje treba
- Nemam e-mail adresu. Ne zanimaju me kompjuteri i knjige – odgovorio je novinaru koji mu je ponudio da pošalje slike s intervjua .
Ipak, 2007. je prešao u meksički klub Monterrey, ali se nije izborio za stalno mjesto u prvoj postavi, pa se vratio u urugvajski Danubio.
Uslijedila je još jedna neuspješna avantura u Meksiku, ovog puta u San Luisu. 2010. se vratio u Peñarol i okitio titulom urugvajskog prvaka uoči odlaska na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici.
2011. je ponovno napustio Urugvaj i u sljedeće četiri godine igrao za šest klubova na tri kontinenta – između ostalih, za brazilski Botafogo, italijanski Palermo i američki Chicago Fire.
Međutim, najbolje partije je i dalje pružao u urugvajskom dresu. Odigrao je sve utakmice u ekipi koja je 2011. osvojila Copa Amerika i u finalu asistirao Forlanu.
Nakon svih promjena klubova i više od 50 nastupa za reprezentaciju, nešto se ipak promijenilo. Na okupljanja reprezentacije sada dolazi vlastitim automobilom.