Želio je samo malo ljubavi: Neshvaćeni buntovnik koji igra fudbal da bi spašavao živote u Africi

Kada topla krv teče kroz sistem Emmanuela Adebayora, već odavno je prihvaćeno da posljedice mogu biti eksplozivne, ponajviše od njega samoga. Sadašnji napadač Crystal Palacea proveo je skoro 10 godina u engleskom fudbalu, ili u izgnanstvu od njega, i sigurno je reći da je bilo emotivno.

Tu je njegova spektakularna završnica, koja mu je pomogla stići do 97 premijerligaških golova (samo Wayne Rooney i Jermain Defoe imaju više od aktivnih fudbalera), kao i ukorijenjeni osjećaj da je on opasan čovjek sa kapacitetom izrade adrenalinskog udara.

Međutim, bilo je tu i crvenih kartona te crvenih izmaglica; sukoba sa kolegama i protivnicima; incidenata i progona. Čini se da se Togoanac bavi samo krajnostima, a soundtrack njegove karijere mogli bi biti zvižduci koji su ga pratili sa uvećanom redovitošću i divljaštvom.

Niko ne može tako lako zaboraviti divlji performans u dresu Manchester Cityja protiv bivšeg kluba Arsenala u septembru 2009., kada je nagazio bivšeg saigrača Robina van Persieja, a potom vlastiti pogodak proslavio pred Arsenalovim navijačima, nakon nekih 100 metara sprinta preko cijele dužine terena na suprotan kraj stadiona. 

To ga je učinilo neprijateljem kluba kojem se pridružio iz Monaca u januaru 2006., i bio je prvi korak ka uspostavljanju određenog trenda. Kada Adebayor napusti engleski klub, on to učini pod gustim oblacima.

Odlazak iz Cityja u ljeto 2011., prvobitno na jednogodišnju posudbu u Tottenham i nakon pet mjeseci u Real Madridu, stigao je nakon što mu je rečeno da neće sudjelovati na klupskoj predsezonskoj turneji, a on je nakon toga odbio trenirati sa rezervama i mladim igračima.

Njegov odlazak iz Tottenhama, međutim, ostavio je možda najžešći okus, što je jučer osjetio u osmini finala FA Cupa na White Hart Laneu. 

Tottenhamovi navijači imali su pjesmu za Adebayora kada im se pridružio, a koja se nadovezuje na njegovu prethodnu sa Arsenalom: “Adebayor, Adebayor. We used to hate you, but not any more.” Klatno se ponovo zanjihalo, a iako je White Hart Lane sretno mjesto u ovom trenutku, Adebayor nije bio pošteđen.

Trenutak koji je razbjesnio jedan dio Tottenhamovih navijača dogodio se u novembru 2014. Pijetlovi su poraženi od Stoke Cityja na svom stadionu, što je bio četvrti neuspjeh u pet mečeva, a razdor među navijačima je bio opipljiv.

Adebayor se osvrnuo na tu situaciju i to je učinio na tipično direktan način. Govorio je da negativna atmosfera na stadionu negativno utiče na samopouzdanje igrača te je čak naglasio da bi za ekipu bilo bolje da stalno igra daleko od svog stadiona.

Dolaskom Mauricija Pochettina na klupu Tottenhama, Adebayorova forma je skliznula. 

Kada se krv ohladi, Adebayor često nastoji racionalizirati stvari ili se izviniti. Nakon sukoba sa Nicklasom Bendtnerom u januaru 2008., brzo se izvinio u javnosti. Isto je napravio nakon provokativne proslave gola protiv Arsenala. „Emocije me ponekad ponesu.“

Adebayorovi stavovi su duboko ukorijenjeni u njegovom statusu fudbalskog kolosa u Africi. Dom u djetinjstvu mu je bio dvosobni stan u Lomeu bez krova, ali sada, kada je zarađivao osnovno sedmičnu platu u iznosu od 100.000 funti ili više u proteklih sedam godina, on ima nekretnine, automobile i skupocjenu odjeću. 

Mnogo ljudi u Togou i susjednoj Gani smatraju Adebayora bitnijim od predsjednika, posebno oni koje finansijski izdržava. Uvijek drži pažnju u svojoj rezidenciji u Istočnom Legonu, luksuznom predgrađu Accre, glavnog grada Gane. Određenim danima ljudi se okupljaju vani kako bi ga vidjeli. On im dijeli savjete i/ili novac.

„Vjerujte mi, mnogo mog novca ide nazad kući i humanitarnoj organizaciji“, rekao je nedavno Adebayor. „Moram zarađivati novac kako bih spašavao živote u Africi.“

Njegovi pogledi dodatno su se oblikovali dramatičnim životnim iskustvima, koji su se ogledali u porodičnim svađama – optužio je majku da je bacila crnu magiju na njega u novembru 2014. godine – i tragediji. Izgubio je brata Petera, a preživio je oružani napad na autobus fudbalske reprezentacije Togoa prije Afričkog kupa nacija 2010., u kojem su tri osobe ubijene.

„Budem u teškim trenucima, ali moram nastaviti jer bi moglo biti mnogo gore. Vidio sam kako ljudi umiru pored mene. Vidio sam ljude sa pištoljima ispred mene. 30.000 ljudi me vrijeđalo na stadionima. To shvatam kao dijelom života. Kada dođem kući i vidim svoju suprugu i malu kćerku, one mi vrate osmijeh na lice“, rekao je Adebayor 2013.

Nema sumnje da je kontroverzni napadač odgovorio najbolje onima koji su mu pokazali bar malo ljubavi, poput Wengera u Arsenalu, Mourinha u Real Madridu i Redknappa te Sherwooda u Tottenhamu. Adebayor uzvraća onima koji su uz njega. Učinit će sve za njih. Mourinho mu je u januaru 2011., po dolasku u Madrid, rekao da se mora ošišati. Ovaj je bez ikakvog prigovora to i uradio. 

Adebayor možda nije fudbalski heroj, ali to nikada nije ni želio biti. On je profesionalni fudbaler  koji se ovim bavi jer je dobar u tome i za to prima veliki novac. Ipak, možda će se jednog dana osvrnuti i zapitati šta je mogao postići u karijeri da je njegov fokus bio malo drugačiji.