Dom je tamo gdje je srce: Ponovno rađanje kultnog heroja sa Calderona

Bilo je ovo nekoliko turbulentnih godina za Fernanda Torresa.

32-godišnjak je imao neuspješne avanture u Chelseaju i Milanu te uglavnom osrednji povratak u klub iz djetinjstva Atletico. Sve do sada.

Crveni karton na Camp Nou u prvom meču četvrtfinala Lige prvaka možda je dao utisak da je to isti stari Torres, nemoćan da povrati formu koja ga je lansirala u prvi plan evropskog fudbala.

No, mnogi možda nisu znali da je njegov pobjednički pogodak u srijedu navečer protiv Athletica ne samo zadržao Madriđane u utrci za prvaka, već je to bio njegov peti gol u isto toliko nastupa u presudno važnom trenutku sezone.

U potpunosti smo svjesni naglog pada koji je El Nino doživio još od prvog dana kada je odlučio Anfield zamijeniti Stamford Bridgeom u tada rekordnom transferu vrijednom 50 miliona funti.

Dvadeset golova u 110 ligaških nastupa u Chelseaju bila je tužna brojka za čovjeka koji je zabio 65 u Liverpoolu u osam manje premijerligaških utakmica. Posudba u Milan 2014. trebala je signalizirati preporod ovog napadača, ali je nakon samo 10 mečeva i tek jednog postignutog gola u Italiji Torres odlučio vratiti se tamo gdje je sve počelo, na Vicente Calderon.

Sa šest golova u 26 nastupa u svim takmičenjima El Nino je pokazao znakove poboljšanja kod Diega Simeonea, ali tek smo ove sezone, tačnije protekla dva ili tri mjeseca, vidjeli napadača koji je ponovno otkrio prepoznatljivi napadački instinkt.

Devet ligaških pogodaka i četiri asistencije u 26 nastupa, od čega 12 sa klupe, pristojan je povratak za napadača koji je daleko iza najboljih godina karijere, ali sada ima navijače koji ga ponovo poštuju.

Da ne bude zabune, ovo nije ono čudo od djeteta koje je postalo kapiten Atletica sa samo 19 godina, niti je čovjek koji je postao jedan od najboljih svjetskih napadača kod Rafe Beniteza u Liverpoolu.

Sjećanja na uništavanje Nemanje Vidića na Old Traffordu, dobijanje penala i tako sjajan gol pored Edwina Van Der Sara nakon što je iskoristio brzinu da ostavi Vidića iza sebe, ili atleticizam koji je jednom prilikom demonstrirao protiv Blackburna, samo su to – sjećanja.

El Nino je svjestan da 20 ili više golova u sezoni više nije realan cilj, ali je opet počeo pokazivati vještinu da bude na pravim mjestima i da primijeni svoj čarobni završni dodir, koji čuva Atleticova nadanja o drugoj tituli u tri godine itekako živim.

U vrlo dekorisanoj karijeri, možda će doći kao šok saznanje da Fernando ima samo jednu ligašku titulu. I ona je stigla u Segundi, španskoj drugoj ligi, koju je Atletico osvojio prije 14 godina.

Ta medalja bila je oko vrata 18-godišnjeg dječaka, a dok 14 godina kasnije „jorgandžije“ pokušavaju osvojiti Primeru, Torres je priznao da bi mu ista bila kruna karijere.

„Uzbuđeni smo i uživamo u lijepom periodu, ali se nećemo zadovoljiti ovim što smo do sada postigli“, Torres je objasnio ranije ove sedmice.

Njegov nedostatak ligaške titule donekle je nadoknađen sa dva Evropska prvenstva, Svjetskim prvenstvom, Evropskom ligom i Ligom prvaka, između ostalih.

Ko može zaboraviti trenutak kada je Španac zaobišao Victora Valdesa na Camp Nou, poslao loptu u praznu mrežu i odveo Chelsea u finale Lige prvaka, gdje su poslije penala pobijedili Bayern?

Bez sumnje, ova sezona mogla bi biti njegova najbolja, osvojiti titulu sa klubom iz djetinjstva, a možda se okititi i duplom krunom, jer je Atleti i dalje u igri u najelitnijem fudbalskom natjecanju. Sentimentalna vrijednost ove sezone bila bi ogromna za Torresa. Sa istim brojem bodova kao Barcelona, uz četiri utakmice do kraja, nema razloga zašto Torresov san ne može postati java.

Samo zamislite trenutak kada El Nino podiže naslov La Lige u crveno-bijelom dresu voljenog Atletica... Dom je tamo gdje je srce.

(Besim Todorovac, Sport.ba)