Bajka u Emiliji: Prije tri godine ušli u Seriju A, a sada će igrati Evropu prvi put u historiji

S obzirom da su 2002. godine tavorili na dnu Serije C2, što je tada bio ekvivalent talijanske četvrte lige, teško je uopće opisati koliko je izvanredan uspjeh napravio Sassuolo prolaskom u Evropsku ligu naredne sezone.

Nadalje, još je teže tvrditi da Sassuolo nije zaslužio završiti na šestom mjestu, iako su nesumnjivo imali pomoć u vidu haotičnog Milana.

Neroverdi, ili vam ga crno-zeleni, započeli su sezonu na savršen način. Trijumf protiv, ispostavit će se, vicešampiona Napolija sa 2-1 u prvom kolu podigao je njihovo samopouzdanje, koje je samo nastavilo rasti pa su poraženi u samo tri od prvih 12 mečeva, a na putu je pao i veliki Juventus.

Nakon što su jedva opstali u svojoj prvoj sezoni (2013/14) u najvišem rangu, Sassuolo je završio u ugodnoj sredini tabele prošle sezone. Sada se čini kako se ovaj mali klub iz Modene čvrsto afirmirao kao ekipa koja se može takmičiti sa velikim momcima u Seriji A.

U prilog ovome najviše govori njihova impresivna forma na domaćem terenu ove sezone. Stadion Mapei postao je tvrđava, sa samo tri poraza. Nijedan tim nije uspio osvojiti više bodova iz gubitničke pozicije od Sassuola (12).

Međutim, nisu se oslanjali samo na domaći teren. Ostvarili su osam pobjeda na strani, uključujući one protiv Intera, Lazija i Torina.

Neroverdi osvajali su bodove gdje god su igrali kroz kombinaciju stila igre koji se zasniva na posjedu lopte, a koji je trener Eusebio di Francesco postepeno implementirao tokom četiri godine u klubu, te četvrte najbolje odbrane u Seriji A. Treba spomenuti da su crno-zeleni koristili čak 22 talijanska igrača tokom sezone, više od bilo kojeg drugog tima.

Ako bi se Sassuolu morala dodijeliti ocjena, završiti sezonu na šestom mjestu sa 61. bodom svakako je 5+.

Iako ekipa nije morala postizati astronomski broj pogodaka kako bi skupljala bodove, neizmjerno talentovani 21-godišnji napadač Domenico Berardi nastavio je impresionirati. Ove sezone, mnogo utjecajniji je bio kao plejmejker sa šest asistencija, a postigao je i sedam golova u 30 nastupa. Berardi je tako pokazao svestranost u napadu i postao još vrijednija roba u očima najvećih talijanskih klubova.

Društvo su mu pravili sve bolji Nicola Sansone i Francuz Gregoire Defrel, koji su također postigli po sedam golova. Odbranu predvodi 34-godišnji Paolo Cannavaro, koji pruža prijeko potrebno iskustvo cijelom timu.

Ipak, sve zasluge za uspjeh ove ekipe idu Eusebiju Di Francescu, možda i najtalentovanijem talijanskom treneru u ovom trenutku. On je prijatno iznenadio sve na Apeninima svojim proaktivnim fudbalom sa fokusom na posjedu lopte, što je formula koja djeluje za Sassuolo.

Di Francesco je nedavno izdvojio dva sata svog vremena i Gazzetti dello Sport objasnio svoju filozofiju.

„Moj fudbal je igrati napadački i biti čvrst u odbrani. Uvijek govorim svojim igračima da su dva bočna dodavanja već previše. Ono što rade bez lopte je jednako bitno jer je fudbal vrijeme i prostor. Znati kakav pokret napraviti i kada ga napraviti je ključno. Ponavljanje je temelj svega.“

Preferira formaciju 4-3-3. „Njena jedina mana je što je teško markirati protivnika. Izuzimajući to, 4-3-3 je spektakularna. Nikad ne radim na alternativnom sistemu na treninzima.“ I zašto bi kada su njegovi igrači najprikladniji za ovaj?

46-godišnjaka trebaju duboko cijeniti u ovom malom gradiću u Emiliji sa nekih 40.000 stanovnika jer je upravo on digao Sassuolo iz Serije B i odveo ih u Evropsku ligu u razmaku od samo četiri godine.

Di Francesco je toliko oduševio Italiju da je nedvojbeno bio najveći favorit za nasljednika Siniše Mihajlovića u Milanu, dok rossoneri na kraju nisu dali posao Cristianu Brocchiju.

Ne samo to, ovaj trener se u nekim krugovima spominjao i kao kandidat za selektora talijanske reprezentacije. Za ovo samo Di Francesco zaslužuje duboki naklon.

(Besim Todorovac, Sport.ba)