Engleski novinar posvetio dug i emotivan tekst Novaku Đokoviću

Engleski novinar Damian Reilly u kolumni za The Spectator napisao je znatno drugačiji tekst o Novaku Đokoviću od onih koji dominiraju svjetskim medijskim prostirom. Ponudio je drugu stranu priče, koja ne ide na čast Australiji, za koju piše da je tokom pandemije više puta pokazala da postaje autoritarna zemlja. Tekst prenosimo u cjelosti.

Poput vas, i ja strašno uživam u drami s Novakom Đokovićem u Australiji. Kako i ne bi? Užasno je smiješno. Vrlo vjerojatno najzdraviji čovjek na svijetu proglašen je za opasnost javnom zdravlju nacije u kojoj dvije trećine odraslih ima prekomjernu težinu, od strane vlade koja je, u različitim tačkama protekle dvije godine, ostavila više nego dovoljan dojam da je potpuno poludjela.

Čak i u najgorim fazama pandemije ovdje u Ujedinjenom Kraljevstvu, često sam potiho zahvaljivao na tome što ne živim u Australiji koja, kako vrijeme prolazi, sve više razotkriva svoju autoritarnu odlučnost s kakvom se mogu mjeriti samo Kina i drugi tiranski režimi.

Australija je, barem izvana, postala nacija odlučna da se zatvori

Prvo sam mislio da je trud za ostanak kod kuće - Melbourne, gdje bi Đoković još mogao braniti svoj naslov na Australian Openu, bio je 262 dana u lockdownu - rezultat čiste lijenosti i rasprostranjene želje za više vremena uz roštilj.

Ali onda je policija počela isprobavati raspoznavanje lica putem smartphonea i tehnologiju geolokacije kako bi nadzirala poslušnost prema pravilima samoizolacije, provjeravati sadržaje šoljica za kafu u parkovima za slučaj da su ih građani koristili kao rekvizit u izbjegavanju obveze nošenja maski, shvatio sam da je tu nešto više. Australija je, barem izvana, postala nacija odlučna da se zatvori.

Treba li nas onda uopće iznenaditi to što je država Victoria iskoristila halabuku oko Đokovića da suzavcem pohotno prska njegove pristalice okupljene ispred ureda njegovih advoakta zbog protesta? Ako ste obraćali pažnju, ne treba. U septembru, iste su snage ispaljivale gumene metke i bacale topovske udare na prosvjednike protiv lockdowna. Toliko o opuštenom stilu života.

U svojim junacima vidimo karakteristike kojima se divimo. Dok ne progovore

Jedan od najčudnijih aspekata celebrity kulture u kojoj živimo je to što u svojim herojima vidimo kvalitete kojima se najviše divimo. Đoković je moj najdraži teniser, naprimjer, jer u njegovom načinu igre i ponašanja vidim nešto od karizmatičnog divljaka, što mi se sviđa.

Iz istog razloga, iako se izuzetno divim njegovom stilu igre, nisam osobit fan Rogera Federera, koji je u mom umu nešto buržujski i korporativno. Da nije jedan od najvećih tenisera moderne ere, uvijek bih mislio da radi u investicijskom bankarstvu i vozi BMW te da je opako dobar u skijanju.

To je projekcija naših osobnih vrijednosti na ljude koje nikada nismo sreli, a zapravo znamo vrlo malo o njima, što je potpuno zastrašujuće kada se otkriju s političkim mišljenjem sasvim suprotnim od našeg vlastitog.

Zato bi u ovim izrazito polarizirajućim vremenima sportskim zvijezdama (i svima drugima u industriji zabave) bilo najbolje začepiti i samo raditi ono što rade najbolje. Pokaži mišljenje o bilo čemu, od prava na abortus do imigracijske politike, i u trenu ćeš izgubiti polovicu navijačke baze. U tom je duhu politizacije svega priča o Đokoviću postala tako golema vijest.

Đoković je za jedne primjer, drugi ga u to žele pretvoriti

Za ljude koji nevakcinisane smatraju hodajućim mrtvacima koje tako treba i tretirati, to što mu se događa potpuno je zasluženo. Za te ljude, najbolji svjetski teniser je iritantni narcisoid čija će zaslužena sudbina biti primjer svakome ko misli da se pravila na njega na odnose i ko pokazuje nepoštovanje prema teretu koji bi mogao staviti na zdravstveni sistem na koji se svi oslanjamo.

Ali na brigadu antivaksera, Đoković je iznenada postao idealizirani primjer njihova pogleda na svijet - nije samo genij s reketom, nego nevakcinisani posjednik uma sposobnog da raskrinka beskonačnu propagandu globalnog medicinsko-industrijskog kompleksa. On je dovoljno hrabar da misli svojom glavom i zauzme stav, bez obzira na cijenu koju će platiti.

Ako što znači, žao mi je Đokovića. Čitao sam transkript njegovog ispitivanja pred australskom graničnom policijom i čini se jasnim da je u zemlju stigao s dobrim namjerama, vjerujući da je dobio potrebno izuzeće. Međutim, sažalijevanje nije razlog zbog kojeg se jako nadam da će osvojiti Australian Open kada konačno počne sljedeće sedmice. Želim da pobijedi jer mi je, kao i svima drugima, već potpuno zlo od svakog aspekta ove pandemije.

Naprijed, Novače!

Za mene Đoković sad predstavlja ne samo ljudsku vitalnost koju je covid-19 sposoban uništiti, nego i pojedinca protiv svih država - ne samo Australije - koje su iskoristile krizu da povećaju i učvrste svoju moć nad ljudima kojima bi trebale služiti. Želim mu da u toj borbi pobijedi, bez obzira na to koliko su izgledi protiv njega.

Đoković je na rubu sportske besmrtnosti - sudbine koju bi zapečatio još jedan Grand Slam. Da, pravila su pravila i birokracija kaže da se ne mogu raditi izuzeci, čak ni na najizuzetnije ljude. I da, kad se vrati kući, morat će pojasniti svoje kretanje u danima nakon što je otkrio da ima covid 16. prosinca. U međuvremenu, Australijo, molim te, nemoj čupati krila leptiru, najvećem teniseru svih vremena. Naprijed, Novače!

 

Index