Često se u razgovorima ljudi sa prostora bivše Jugoslavije mogu čuti tugaljivi komentari kako bi bivša velika balkanska država opstala da su njeni najbolji nogometaši u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva (SP) u Italiji 1990. godine u Firenzi pobijedili tadašnje aktuelne svjetske prvake, ekipu Argentine Diega Armanda Maradone.
Isto tako, i danas se u Sarajevu može čuti da bi se Bosna i Hercegovina snažno ujedinila ukoliko bi selekcija Safeta Sušića, koji je, znakovito, igrao i za Jugoslaviju '90-e, "čekirala kartu" za Brazil.
Jedan od najpoznatijih novinara sa prostora ex-Yu koji ima i u BiH armiju svoji obožavatelja, Boris Dežulović, je u intervjuu za Anadoliju, komentarisao igru naše fudbalske i košarkaške reprezentcije, kao i paralele koje se vuku između reprezentacije bivše države i BiH koju vodi Safet Sušić.
"Nameću se negdje i nisu rijetke te paralele sa Jugoslavijom iz kasnih '80-ih i početka '90-ih sa bh. državom. Ne sjećamo se samo njenih nogometaša, sjetit ćemo se, naravno, i genijalne, možda najbolje ikada, košarkaške generacije bivše države, koja je harala Evropom i svijetom i napustila tron kao Rocky Marciano, praktično neporažena. Pa se onda sjećamo juniorske nogometne reprezentacije, koja je bila prvak svijeta, generacija Roberta Prosinečkog i drugih. Sjećamo se i Svjetskog prvenstva u Italiji '90-e, na kojem smo nesretno ispali od Argentine, nakon čega je, po toj popularnoj teoriji, država otišla u vražiju mater.
Postavlja se pitanje šta bi bilo od Jugoslavije da je nogometna selekcija otišla dalje? To je, naravno, romantični mit. Jugoslavija bi se podjednako raspala, kao što se raspala uprkos tome što je košarkaška reprezentacija postala evropski i svjetski prvak, i to pobijedivši sa po 40 razlike najjače selekcije tog doba", priča Dežulović.
Paralela između BiH i Jugoslavije je, smatra Dežulović, primamljiva za "svakodnevnu kafansku upotrebu", ali postoje neke bitne razlike.
"Prije svega, ono je bila selekcija države koja je bila jedinstvena pa se raspala, a ovo je selekcija države koja je raspadnuta, pa se nekako pokušava ujediniti. Ono je bila višenacionalna selekcija višenacionalne države, ovo je selekcija države kojoj pokušavaju uporno amputirati njen višenacionalni koncept i karakter. Tako da nije čudo da se uspjesi bosanske reprezentacije u bilo čemu, pa i košarkaške na Evropskom prvenstvu, ili nogometne u kvalifikacijama za SP-u, tumače i slave samo u tzv. muslimanskim, odnosno bošnjačkim dijelovima bosanskih gradova", govori Dežulović, te u svom stilu nastavlja:
"Lijepo je, naravno, znati da ima Bosanaca koji se vesele uspjehu reprezentacije, a nisu nužno muslimani, odnosno Bošnjaci. Ali to, bojim se, nije toliko univerzalno da bi bilo pravilo, da bi razni ''dodici'' i ostala banda bili izuzeci od tog pravila. Svakako je to dobro znati i svakako to može biti uspjeh reprezentacije.
Ne bi to bila nova stvar da uspjeh neke reprezentacije generira neke promjene u društvu. Bilo je toga i prije u srednjoj i južnoj Americi, u nekim afričkim zemljama, pa i evropskim. U tom smislu, na nogomet se u BiH gleda, ne kao na najvažniju sporednu stvar na svijetu, već u ovome trenutku kao na najvažniju važnu stvar na svijetu".
Volio bi, priznaje, da se slave Bosanci i Hercegovci i na drugim poljima.
"Kao što smo slavili fantastične filmske uspjehe bosanske kinematografije, pa sada košarkaše i nogometaše, a sutra neke treće, da se naprosto o Bosni prestane pričati kao o zemlji rata, krvi i meda i koječega drugog, već da se priča o zemlji fenomenalnih režisera, nogometaša, fizičara, fenomenalnih drvodjelja...", komentira jedan od najboljih satiričara sa prostora zapadnog Balkana.
